Kruh: Tako običan, tako svakodnevan, a tako rječit. A ljudi k’o ljudi, lako se navikavaju i ne primjećuju bremenitost poruke u svakodnevnom. Zastanimo zato načas i razmislimo o kruhu. Običnom, svakodnevnom kruhu.
Da bi se kruh napravio, potrebno je imati brašno, vodu, sol i kvasac. Neka nam progovore danas o sebi i, govoreći o sebi, neka nam progovore i o nama.
Brašno: Pšenično brašno bi moglo govoriti beskrajno. Moglo bi nam govoriti o zrnu koje je, bačeno u zemlju, umrlo da bi donijelo obilat plod. Moglo bi nam govoriti o trudu seljaka u sjetvi, o brizi u zrenju i o njegovoj sreći u žetvi. Ali nek’ nam danas progovori o mnoštvu zrnja koje čini jedno brašno, od kojega je umiješen kruh. Mnoštvo zrnja koje je zajedno učinilo ovaj kruh uči nas o potrebi zajedništva. Čovjek treba drugog čovjeka. Čovjek treba voljeti i biti voljen. Čovjek treba pomoći i dopustiti da mu se pomogne. Kad pogledaš kruh, poručuje nam brašno, sjeti se da nisi sam i brini se za druge.
I naša škola bila je zrno u zajedničkom blagovanju kruha.
