Stručna ekskurzija u Ljubljanu

Stručna ekskurzija u Ljubljanu: Posjeta Tehnišnom muzeju Slovenije i Hiši eksperimentov.

Kronologija:

Polazak iz Velog Lošinja : subota 4,30 h. Mali u 4,45, Cres u 6,00.

Svi su na broju : 43 – oje učenika i tri profesora fizike: Bralić, Brzović i Hadžiev.

Raspoloženje: dobro s povremenim provalama vrlo dobrog.

Prvi trajekt, prelazak preko granice i prvo stajanje na počivališću u Sloveniji. I prve naznake mogućih problema s autobusom. Ne može se pokrenuti motor. A ni kotač.Vozač se smješka. Trudi se upaliti motor. Demonstrira svoje trikove.Uključ.Isključ.Uključ.Isključ.Ne pali. Izlazi iz busa, lupa haubom, vraća se, pa opet ponavlja već viđeno.Potom, na njegovom licu novi ukras: kiseli smiješak. Hvata se za mobitel i zove kolege u domovini u pripomoć. Postaje ozbiljno. Što ukoliko je neki veći kvar? Ne smijemo ni pomisliti na takvu grozotu. No gibanje je ionako relativno, ovisno o sustavu iz kojeg se promatra. Samo je ovo naše mirovanje apsolutno, i za nas u busu i za čistačicu izvan busa.Vozač temeljito postupa po uputama s mobitela.Uključ. Isključ. Bez uspjeha. I dalje stojimo. Ali, nadamo se  uspjehu. Potom iskače iz busa i nestaje. Čekamo. Strpljivo. I napokon, potresujka i buka motora. Uspio je. Uskočio je u bus i veselo nam se pohvalio kako nije  ni sumnjao. A i mi smo se nadali. Nada doista umire zadnja, a otkako smo ponovo na kotrljajućim kotačima, za nas:Nada više nikada ne umire.

Vrijeme je za kviz; profesori Vs učenici:  Ljubljana je Emona. Nije Agram. Slovenija ima dva milijuna stanovnika a ne četiri i pol; dječak s jeguljom u parku Tivoli nije dječak s frulom, a na Ljubljanskom grbu se nalazi zeleni zmaj a ne tasmanijski tigar. Pobjeda: slatkiši idu u ruke gimnazijalcima. I gimnazijalkama, naravno. Uručuje je prof. Bralić, zadovoljan, ali s malom dozom sumnje u regularnost bodovanja i krhkog uvjerenja  da su se ipak trebali osladiti profesori.

Posjeta Tehnišnom muzeju u Bistri, u šumi. U nekadašnjem samostanu. Priroda je lijepa: žuborita rječica i vodenični kotač i malo jezerce. U muzeju, starine koje pričaju o trudbeničkoj težnji čovjeka da savlada prirodu i pokori joj sile da mu vrte kotače, ruše, grade i osiguraju mu toliko željeno blagostanje; a u toj tehnološkoj avanturi doista i nekih, nama danas,  smiješnih egzemplara. U knjizi posjeta ostali su naši potpisi i velikim slovima napisano : “FIZIKA U SRCU”. Vrijedi pogledati.

Dolazak u Ljubljanu. Slikanje na trgu pod kipom Franca Prešerna i posjeta Hiši. Pokusi su postavljeni po principu: Radi sam i uči sam. Zainteresirani smo ( neki više, neki manje ). Sat vremena zabavne fizike. Potom slobodno. U šest sati popodne okupljanje na trgu kod Pjesnika i odlazak do busa. Sve je ok i mi smo već u trgovačkom centru, raspršeni u svjetlu reklama i pedeset postotnog sniženja.

U osam na večer smo opet u busu. Radi besprijekorno i vraća nas u domaju, umorne i zadovoljne. U srca nam se ipak utkala mala žal za ¨polarizacijskim ribicama¨ koje nismo uspjeli vidjeti jer su, iz nama nepoznatih razloga, maknute iz postava Hiše eksperimentov. A toliko smo ih željeli vidjeti; žive ribice u akvariju koje su u crnom moru bijele, a u bijelom moru crne dok su u biti bezbojne.  Preostalo nam je samo nadati se da će ih tamo vratiti dogodine.

U ponoć i pol pozdrav s dragim nam Cresanima, a naše međusobno laku noć – još sat vremena truckanja!