Naši creski ŠiZovci pokrenuli su novi projekt pod nazivom Cres – zagrizi otok. Ovim projektom željeli su, prije svega, ponešto naučiti o životu otoka kakav je nekada bio. Istraživali su, čitali, posjećivali muzeje, slušali priče od kazivača – sve kako bi podignuli svijest o vrijednosti tradicijske prehrane i potrebi njezina očuvanja te prenošenja i izvan lokalne sredine.
U istraživanju teme kojom se ove godine bave pomogli su im brojni kazivači – osobe iz zajednice koje daju podatke o običajima ili nekim povijesnim okolnostima. Prva im je u školske klupe sjela Antica Kučica koja se ovcom profesionalno, u vlastitoj gostionici Bukaleta u Loznatima, bavi 45 godina. Pripovijedala im je kako je bilo nekad, a kako je sada – njoj i njezinoj obitelji ovca je oduvijek značila ŽIVOT. Bilo je zanimljivo slušati kako je čovjek nekada živio u skladu s prirodom i apsolutno poštivao prirodne cikluse i u prehrani. Neke namirnice jele su se uglavnom zimi, poput svinjetine ili ovčetine. Janjetina se uglavnom nije jela, osim iznimno, za Uskrs. Jednostavne slastice pripremale su se samo za blagdane.
Od Željka Žica, dr. veterinarske medicine, dobili su nevjerojatne podatke: Nekada je na otoku bilo i do 90 000 ovaca, danas ih je nešto više od 10 000. Nekada je creska zadruga bila najveća ovčarska zadruga u bivšoj Jugoslaviji, a na Cresu je bilo i nekoliko sirana koje su jako dobro radile. Gotovo svaka kuća u selu radila je sir za svoje potrebe, ali i za prodaju. Nažalost, ovaj “procvat” trajao je nekih desetak godina (između 1950. i 1960.). Nakon toga, otvaraju se tvrtke u gradu, ljudi su počeli napuštati sela, a sirane su se, jedna po jedna pomalo gasile. Godine 2021. godine u Loznatom je otvorena moderna obiteljska sirana u kojoj se proizvodnjom sira najviše bavi upravo Željko Žic. Creska ovca pramenka daje vrlo skromne količine mlijeka u odnosu na kozu tako da se danas u sirani proizvodi svega oko 5% ovčjeg sira, ostalo je kozji. Za kraj, g. Žic je rekao kako trebamo biti ponosni na svoje korijene i na baštinu, običaje kako ne bismo izgubili svoj identitet.
U sklopu istraživanja o lokalnim namirnicama, tradicijskoj prehrani i baštini creskim ŠiZovcima pčelar Mladen Dragoslavić pripovjedao je kako se pčelarilo nekada, a kako je danas. Nekada je gotovo svaka kuća na selu imala po par košnica u blizini, a pčelarile su uglavnom žene jer imaju nježnije ruke i bolje podnose bol od muškaraca. Pričao je i o medu od kadulje. Kadulja ima specifičan oblik cvijeta, cjevastog oblika na čijem uskom dnu se nalazi nektar. Kako bi došle do nektara pčele se iscrpe pa pčelinje zajednice nakon paše jako oslabe. Naučili su ponešto i o simbiozi ovce i pčele. Ovce čiste pašnjake, ali ne diraju kadulju jer im je gorka zbog eteričnih ulja koja sadrži. Naučili su i da kadulja nije najmedonosnija biljka na otoku te da je magriž (smilje) zamedio (počeo lučiti nektar) tek prije nekoliko godina. Saznali su koje vrste meda se proizvode na Cresu te što je medun kao i još puno zanimljivosti, ali i da se navodno creski med jeo i na bečkom dvoru!
Više o pothvatima naših creskih Šizovaca i njihovom novom projektu pročitajte na sljedećem linku: https://www.facebook.com/people/Cres-zagrizi-otok/61577484901645/
