Pročitajte kako nam je bilo.
Konačno! Nakon već pet tjedana odbrojavanja i precrtavanja dana na zidnom kalendaru, došao je i taj petak, 25. studenoga 2022. godine. Naš jednodnevni izlet u Krapinu, Varaždin i grad Zagreb.
Iako volim puno spavati, priznajem, tog jutra mi nije bilo niti najmanje žao ostaviti toplu postelju i krenuti prema dogovorenoj stanici gdje će nas ukrcati vrlo veliki autobus. Zašto velik? Zato jer je putovala gotovo cijela generacija. Sve moje frendice i frendovi. Znači 60 učenika na jednom mjestu iz svih odjeljenja (1.h, 1.g, 1.nb, 1.u i 1.gc). S nama idu naše razrednice i razrednici (profesorice Rozana Perović i Milanka Poldan te profesori Saša Javorović i Anto Nedić), a voditelj putovanja je profesor Vlaho Stražičić.
Putovanje prema Krapini je dugo, ali se naš voditelj dosjetio kako nam skratiti vrijeme pa je pripremio nekoliko zanimljivih priča o gradovima koje posjećujemo. No, prvu priču nisam dobro slušala, a bila je vezana za marku autobusa u kojem se vozimo. Pošto su meni svi autobusi isti, ovo je bilo nešto novo.
Nažalost, unatoč naporu profesora, uspjela sam zapamtiti da je autobus neka Setra i da se proizvodi u Njemačkoj u istome gradu gdje je rođen Albert Einstein. Zanimljivo.
Nakon predaha u Ravnoj gori stigli smo u Krapinu gdje smo, u grupama prošli cijeli muzej i to uz pratnju vodiča. Recimo, jedna zanimljivost je, koju nisam prije znala, prosječna životna dob krapinskog neandertalca je iznosila samo 28 godina! Cijela zajednica se morala brinuti o svima bez obzira na dob. U jednom trenutku sam promislila kako bih ja već bila na polovici životnog puta, da živim u doba Neandertalaca. Nije baš ugodna ta spoznaja.
Nakon Krapine smo išli u Varaždin. Profesor Stražičić je ponovno pričao kako je taj grad postao. Postavio je i pitanje u autobusu, zna li itko na kojoj rijeci leži grad. Nisam znala, ali sam naučila da je to rijeka Drava. I, da, Varaždin je nekada bio glavni grad Hrvatske do velikoga požara 1776. godine.
U gradu me fascinirala arhitektura zgrada, kao da smo u nekom gradu izvan Hrvatske. Tišina, ljudi se ne deru po ulici. Vozači staju na pješačkim prijelazima i puštaju nas da mirno prijeđemo na drugu stranu ceste. Ostala sam fascinirana ljepotom botanike Varaždinskog groblja iako nisam fan posjeta ovakvim dijelovima bilo kojega grada.
Na povratku ka Cresu i Lošinju napravili smo stanku u Zagrebu. U Arena centru. Tamo mi žive frendice koje sam ponovno, nakon ljeta, vidjela. Znam da se svaki dan virtualno vidimo preko Instagrama i Tik-toka, ali susret uživo je ipak najbolji.
U šopingu u Areni sam kupila nove traperice i to u pola cijene. Neće vam otkriti koja marka jer ovo je ipak službena stranica škole.
Na kraju dana smo se uputili doma. Svi smo bili iscrpljeni od dugačkog, ali vrlo, vrlo zanimljivog dana. Čak sam uspjela zadrijemati na nekih pola sata unatoč glazbi koju su puštali u zadnjem dijelu autobusa – Setre.
Umorni, ali sretni stigli smo u sitne sate svojim kućama. Profesori kažu da smo bili dobri i da zaslužujemo sljedeći izlet… Kamo? Neka za sada ostane mala tajna.
